U drugom razredu osnovne škole učiteljica ju je prijavila na natječaj „Moja prva slikovnica“.
Oduvijek je bila posebna. Od minute otkad se rodila i kad sam ju prvi put ugledala onako sklupčanu na rukama doktora u rađaoni. Smirenu, ali kao s jednom podignutom obrvom, kao da konstatira: „Aha, znači ti si ta. S tobom imam dalje posla.“ Nikad neću zaboraviti taj pogled.
Za malu djecu se kaže da inače ne mogu baš dugo sjediti na miru. Ali ova ne. Već od 3 godine sjedila je s olovkom u ruci, za papirom, i švrljala. Do polaska u školu crtala je bolje nego neki odrasli.
U drugom razredu osnovne škole učiteljica ju je prijavila na natječaj „Moja prva slikovnica“. S navršenih 8 godina ona osvaja 2. nagradu?! Ruku i oko za boju samo je sve više usavršavala. Počela je polaziti lokalnu školu za crtanje, završila svih predviđenih 5 semestara. Nastavila je još par semestara slobodnog programa nakon toga.
Ali onda joj je dosadilo. Savladala je sve što je mogla i više joj to nije bio izazov. „Mama, ja više neću ići u školu crtanja“, rekla mi je jedan dan pred početak nekog novog semestra. Nije mi se to svidjelo, ali od prisile nema ništa.
„Ok“, rekla sam joj, „ali onda ćemo ti morati naći nešto drugo, slično, s čime ćeš se baviti.“
U kolovozu 2016. otišle smo zajedno na jednu kreativnu radionicu izrade sapuna.
Ostalo je povijest....